Poezija

vlastuska · Poslao: 28 Mar 2008 21:46 Naslov:

Sergej Jesenjin....

Do vidjenja, dragi, do vidjenja;
ti mi, prijatelju, jednom bjese sve.
Urecen rastanak bez naseg htijenja
obecava i sastanak, zar ne?

Do vidjenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije -
umrijeti nije nista na ovom svijetu nova,
al ni zivjeti bas nije novije.

TI NE VOLIS...

Ti ne volis i ne zalis mene,

nisam vise mio srcu tvom?

Gledajuc' u stranu strast ti vene

sa rukama na ramenu mom.

Smijesak ti je mio, ti si mlada,

rijeci moje ni njezne, ni grube.

Koliko si voljela do sada?

Koje ruke pamtis? Koje zube?

Prosli su ko sjena kraj tvog tijela

ne srevsi se sa plamenom tvojim.

Mnogima si na koljena sjela,

sada sjedis na nogama mojim.

Oci su ti poluzatvorene

i ti sanjas o drugome nekom,

ali ljubav prosla je i mene,

pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne zeli,

plahovita bjese ljubav vruca -

i ko sto smo slucajno se sreli,

rastanak ce biti bez ganuca.

Ti ces proci putem pored mene

da prokockas sve te tuzne zore.

Tek ne diraj one neljubljene

i ne mami one sto ne gore.

I kad s drugim budes jedne noci

u ljubavi, stojeci na cesti,

mozda i ja onuda cu proci

i ponovo mi cemo se sresti.

Okrenuvsi drugom blize pleci

ti ces glavom kimnuti mi lako.

"Dobro vece", tiho ces mi reci.

"Dobro vece, miss", i ja ću tako.

I nista nam srca nece ganut,

duse bit ce smirene posvema

tko izgori, taj ne moze planut,

tko ljubljase, taj ljubavi nema.

mc Moskri · Poslao: 30 Mar 2008 12:04 Naslov:

O,boze ko li je ta devojka sto cita Jesenjina?
O,boze.

Naomi · Napredni Forumdžija! Pridružio: 21 Mar 2007 Poruke: 361

One Art by Elizabeth Bishop

The art of losing isn't hard to master;

so many things seem filled with the intent

to be lost that their loss is no disaster.

Lose something every day. Accept the fluster

of lost door keys, the hour badly spent.

The art of losing isn't hard to master.

Then practice losing farther, losing faster:

places, and names, and where it was you meant

to travel. None of these will bring disaster.

I lost my mother's watch. And look! my last, or

next-to-last, of three loved houses went.

The art of losing isn't hard to master.

I lost two cities, lovely ones. And, vaster,

some realms I owned, two rivers, a continent.

I miss them, but it wasn't a disaster.

--Even losing you (the joking voice, a gesture

I love) I shan't have lied. It's evident

the art of losing's not too hard to master

though it may look like (Write it!) like disaster.

Harlekinova_devojcica · Poslao: 30 Mar 2008 20:35 Naslov:

KAD ZABORAVIS NEDJELJU - Gvendolin Buks

A kad zaboraviš šarene pokrivače sredom i subotom
A naročito kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i sretna sam . . .
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!
Kad to zaboraviš kažem . . .
I kako si psovao ako bi neko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak;
U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom uglu, na nedjeljni ručak.
A to je uvek bilo pile s testeninom, ili pile s rižom, i salata,
pa raženi hleb i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš . . .
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će se rat završiti pre nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svežoj posteljini
I nežno se slivali jedno u drugo . . .
Kada, kažem zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda poverovati
Da si me dobro zaboravio.

vlastuska · Poslao: 31 Mar 2008 05:17 Naslov:

mc Moskri · Poslao: 31 Mar 2008 12:22 Naslov:

On je divan.
Sretan sam sto citas,zato sam rekao-o,boze.

ahmetshabo · Forumdžija u Razvoju! Pridružio: 28 Jan 2008 Poruke: 164

Harlekinova_devojcica · Poslao: 05 Apr 2008 21:40 Naslov:

NE PRIZNAJEM RASTANKE

Ne priznajem rastanke
i nikad necu.

Suvise boli kada se grubo
otkine cvet
koji tek nice,

kada na samom pocetku price
vreme zatreperi i stane,
bas kada bleda,
jos prazna zora
mesecevo srebro ucuti,

i kada zamre let povetarca
sto dahom sluti
uzdahe nove, nasmejane...

Ja zelim da jos s tobom gledam
kako se bude zlatasta mora,
da s tobom disem i da te volim
i vatrom noci i zore sjajem.

I zato ne dam, i zato necu,
i zato rastanke ne priznajem.

Zelim da zivim tvojim dahom
i da se smejem osmehom tvojim,
zelim da bolujem tvoje boli
i da strahujem tvojim strahom
dokle me ima,
dok postojim.

Zelim da sanjam tvoje snove
i da kroz virove tvoje reke
ponovo osetim prste u kosi,

da razvejano seme maslacka
tvoj vetar nosi
i sipa u sarene misli neke,
u zute duge na modrom tlu.

Zato ne dam i zato necu.
Zato moj odraz jos vesto krije
istih osmeha tajne daleke.
Zato cu uvek biti sa tobom,
u dasku misli ili u snu.

Jos uvek nas cvet negde nice,
jos uvek nase tajne snije
i ustreptalom lepotom traje
dok mu na lati leptiri slecu.

Svi su rastanci tuzne price,
zato ja rastanke ne priznajem
i nikad necu.

Dragana Konstantinovic

----------- Dopuna: 05 Apr 2008 22:40 ---------

To moze samo zena koja ljubi
traziti malo, poklanjati sve.
Dani su teski, zagrljaju grubi
a ona ko nekad vjeruje u sne.

Vjerna i tiha zna jos da ceka
kada i ne misle na nju.
Prolaze dani, ne vraca se rijeka,
a ona jos uvijek stoji tu.

To moze samo zena koja ljubi
pruzati njeznost i zivjeti bez nje.

Arsen Dedic

mc Moskri · Poslao: 09 Apr 2008 21:44 Naslov:

Hodam plazom.
Gledam u pesak,ponekad u more.
U daljine kreste galebovi,a vec
vidim svoju procelavu glavu,
kako je na tanjiru nose.

Necer

----------- Dopuna: 09 Apr 2008 22:44 ---------

Svisnucu i ja,
to vec jasno slutim.

ahmetshabo · Forumdžija u Razvoju! Pridružio: 28 Jan 2008 Poruke: 164

POEZIJU VISE NIKO NECE PISATI

Poeziju više niko neće pisati
Opevani predmeti napustiće pesme
Nezadovoljni kako su do sada tumačeni i
prepevavani.

Sve što je bilo predmet poezije
Ustaće protiv nje i njenog kukavičluka!
Stvari će same izražavati nešto od onoga što se
nisu usudili pesnici.
More – stara lektira pesnika zauvek će
napustiti poeziju
I vratiti se svome grobu u kome je odraslo.
Zalazak sunca izblamiran u pesmama,
Zvezdano nebo dovedeno do kiča,
Dići će ruke od poezije!
Ruže insistiraju na svojoj boji
I neće pristati na prevrtljivost pesnika.
Reč sloboda će pobeći iz poezije i vratiti se
svome značenju
Pesnici neće imati jezika na kome bi pevali.
Između poezije i pesnika neće biti nikoga
I pesme će tada napasti pesnike,
Tražeči od njih da ispune obećanja.
Pesnici će pokušati da izmaknu ispred onog što
su rekli,
Ali će ih stići ono što su izmišljali i
predviđali.
Poezija će tražiti njihove živote
Da bi njene metafore bile istinite i potvrđene.
U novim generacijama:
Niko po tu cenu neće hteti da bude pesnik,
A pesnik se ne može biti drukčije u tolikoj laži.
Budući pesnici radiće pametnije poslove.
Slobodni ćovek neće pristati da piše pesme
Da bi zbog toga bio pesnik,
A pesnik se ne može biti drukčije.
Drvo, dojučerašnji simbol u poeziji,
Zapevaće na trgu o svojoj mračnoj prošlosti
I niko neće moći da ga zameni
Jer zna o sebi bolje od ikoga!
Pravi pesnici će biti protiv poezije,
A pravi pesnici svuda u svetu misle istu misao.
Zbog ugleda u očima pravih pesnika,
Poeziju više niko neće pisati.

Matija Bećković

----------- Dopuna: 10 Apr 2008 23:56 ---------

Siri se nebom pozar plavi,
Rodne daljine sam zaboravio.
Prvi put pevam o ljubavi
I vidim da sam se gorko zapio.

Bio sam nekad zapustena suma,
Voleo sam zene i novca sjaj.
Plesao sam i pio bez racuna -
Snagu trosio do u beskraj.

Sad je dosta, draga, da te pogledam,
Da zaronim u oka mutni vir.
Da pobegnes ja ti ne dam
ni da u drugom potrazis mir.

Pusti, mila, svoj struk tanak:
Skloni taj pogled preuporan,
Mozda istinu nisi znala
Da i mangup bude pokoran.

Znao bih da ostavim krcme,
I svoje stihove - decu bosu,
Samo da ti milujem prste zgrcene
I kitim jesenjim cvecem kosu.

Ti si za mene pozar plavi,
Sa tobom bi negde gnezdo svio,
Prvi put pevam o ljubavi
I vidim da sam se gorko zapio.

Jesenjin

Harlekinova_devojcica · Poslao: 20 Apr 2008 19:31 Naslov:

Kad ptica prestane voljeti

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite ?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

Vesna Parun

mc Moskri

Ne spominji nista,znam.
Najlepse na zemlji,
ljubav i prolece,
to mora propasti.

HESE

----------- Dopuna: 30 Apr 2008 15:47 ---------

Za zenu priznajem samo kurvu,
postene nek se ne naljute,
zbog njih izgubih svu radost svoju,
zbog njih izgubih svoje pute.

S.Jesenjin

----------- Dopuna: 07 Maj 2008 22:35 ---------

Raspravljali smo o SSP-u,
rekao sam da ga ja ne bih potpisao,
ona je rekla da ovakvi kao je
vracaju Srbiju u proslost,
ja sam rekao da je ona izdajnik i
da je Kosovo Srbija,
posle sam je napio,
pa smo se ljubili,
ona je za slobodnu ljubav,
dala mi je prvo vece,
ona je lepa i ima dobre noge,
ona glasa za LDP....

Harlekinova_devojcica

DJEVOJČICI MJESTO IGRAČKE

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš—to je šala.
Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim klavnom iza katastrofe.

Antun Gustav Matos

mc Moskri

Matos je dobar pesnik.

Harlekinova_devojcica

Da, i ova pesma je odlicna...posebno u izvedbi Radeta Serbedzije